c) Značajnija imena znanstvenika u razvoju Nauke o čvrstoći kao grane primijenjene mehanike

Povijest Nauke o čvrstoći, kao grane primijenjene mehanike, vezana je s povijesnim razvojem materijalne kulture čovječanstva. Principi građenja velikih hramova, piramida, mostova, brodova, luka, ratnih naprava i jednostavnijih strojeva, nisu do danas u cijelosti poznati, ali su uspješno korišteni za određivanje dimenzija konstrukcijskih elemenata i izbor potrebnih konstrukcijskih materijala.
Najveći dio znanja koje su sakupili Egipćani, Kinezi, Grci, Rimljani, Maje i drugi stari narodi izgubljen je tijekom ranog srednjeg vijeka.
Početkom novog vijeka razvoj materijalne kulture čovječanstva zahtijevao je rješavanje niza problema mehanike i poznavanje materijala, a posebno čvrstoće tehničkih konstrukcija. Razvitak Nauke o čvrstoći kao znanstvene discipline bio je moguć tek kada su stečena osnovna znanja o mehaničkim svojstvima konstrukcijskih materijala, uz nagli napredak matematike.
Leonardo da Vinci (1452.-1519.), obavio je prve značajnije pokuse čvrstoće konstrukcijskih materijala na ispitivanjima čvrstoće žice, greda i stupova. Galileo Galilei (1564.-1642.), prvi je sustavno analitički istraživao i vršio eksperimentalna ispitivanja mehaničkih svojstava elemenata konstrukcija.
Engleski fizičar Robert Hooke (1635.-1703.), postavio je 1660., a objavio 1678. zakon linearne ovisnosti između opterećenja i deformacija. Hookeov zakon je i danas osnovni zakon čvrstoće elastičnih materijala, ako su deformacije do granice proporcionalnosti. Neovisno je isti zakon eksperimentalno utvrdio 1680. francuski fizičar Edme Mariotte (1620.-1684.). Matematičku formulaciju Hookeovog zakona za jednoosno rastezanje dao je 1807. engleski fizičar T. Young (1773.-1829.). On je uveo pojam modula elastičnosti koji se po njemu naziva i Youngov modul, a uveo je i pojam posmičnog (tangencijalnog) naprezanja. Francuski inženjer i fizičar S. D. Poisson (1781.-1840.) uveo je 1828. pojam omjera uzdužne i poprečne deformacije pri rastezanju, koji se po njemu naziva Poissonov faktor ili Poissonov omjer. Proučavao je i problem savijanja ploča.
Velik doprinos izgradnji osnova teorije elastičnosti i analitičkim metodama u Nauci o čvrstoći dali su švicarski matematičari Jacob (1654.-1705.) i Johann (1667.-1748.) Bernoulli, te Johannov sin Daniel Bernoulli (1700.-1782.) i njegov učenik L. Euler (1707.-1783.). Posebno su se bavili problemima savijanja greda, a Euler je 1774. izveo izraz za kritičnu silu izvijanja vitkog štapa.
Inženjerskim problemima čvrstoće konstrukcija bavio se francuski fizičar C. A. Coulomb (1736.-1806.), koji je dao prvu cjelovitu analizu naprezanja i uveo pojam klizanja kod opterećenja na smicanje, te se po njemu modul smičnosti materijala zove i Coulombov modul. Dao je i rješenje za uvijanje štapa okruglog presjeka.
Prvi rad iz teorije ploča dao je 1820. francuski inženjer C. L. M. H. Navier (1785.-1836.), a također dao je i rješenje problema savijanja prizmatičnih štapova. Prvi je formulirao opće jednadžbe ravnoteže i oscilacije elastičnih tijela, te dao opći pristup rješavanju statički neodređenih zadataka. Proračun elemenata konstrukcija prvi je sistematizirao J. V. Poncelet (1788.-1867.). Francuski matematičar A. L. Cauchy (1789.-1857.) je 1822. definirao prostorno stanje naprezanja i izveo jednadžbe ravnoteže diferencijalnog elementa tijela, te time postavio temelje matematičkoj teoriji elastičnosti. Teoriju ploča razrađivao je dalje G. R. Kirchhoff (1824.-1887.). Uvijanje štapova nekih neokruglih presjeka riješio je A. B. de Saint Venant J. C. (1797.-1886.), a formulirao je i poznati St.Venatov princip.
Daljnji razvoj tehničke teorije elastičnosti napredovao je s razvojem znanosti i potrebama tehničke prakse uslijed naglog razvoja industrije tijekom 19. stoljeća, kao npr. pri gradnji velikih brodova, željeznica, mostova, pogonskih strojeva, uz usporedni razvoj novih konstrukcijskih materijala. Najznačajnije doprinose predstavljaju radovi Georga Greena (1793.-1841.); M. V. Ostrogradskog (1801.-1862.); G. Laméa (1795.-1870.); B. P. E. Clapeyrona (1799.-1864.), izveo je 1857. jednadžbu triju momenata za kontinuirane nosače), G. B. Airya (1801.-1892.), uveo je 1862. Airyevu funkciju naprezanja; J. C. Maxwella (1831.-1879.), dao je 1870. poučak o recipročnosti uplivnih koeficijenata, razvoj teorije viskoelastičnosti; C. A. Castiglianoa (1847.-1884.), uveo je energijske metode rješavanja problema u čvrstoći; W. J. M. Rankinea (1820.-1872.); H. R. Hertza (1857.-1894.), dao je doprinos određivanju tlaka na mjestu dodira dvaju tijela; R. F. A. Clebscha (1833.-1872.); J. V. Ponceleta; E. Beltramia (1835.-1900.); E. Bettia (1823.-1892.); A. E. H. Lovea (1863.-1940.); H. Tresca, M. T. Hubera (1872.-1950.), R. von Misesa (1883.-1953.), Heinricha Henckeya (1885.-1951.), J. J. Guesta i B. P. Haigha koji su dali velik doprinos razvoju teorija tečenja materijala; G. G. Stokesa (1819.-1903.); L. Prandtla; A. Nádáia; Otta Mohra, dao je 1895. grafički postupak za određivanje vrijednosti kod transformacija komponenata naprezanja; J. H. Mitchella, dao je opće rješenje Airyove funkcije u polarnim koordinatama; lorda Kelvina of Largsa (William Thomson 1824.-1907.), rješavao probleme viskoelastičnosti; lorda Rayleigha (John William Strutt 1842.-1919.), dao je rješenja nekih dinamičkih problema; A. Wöhlera, proučavao dinamičku čvrstoću elemenata konstrukcija; R. Hilla; S. P. Timošenka (1878.-1972.) - dao rješenja nekih problema savijanja i uvijanja štapova proizvoljnog presjeka, razvoj teorije elastičnosti; J. N. Goodiera, koji je 1937. uveo funkciju termoelastičnog potencijala, R. E. Petersona, dao je značajan doprinos određivanju faktora koncentracije naprezanja u elementima konstrukcija; N. I. Mushelišvilija (1891.-1976.), dao mnoga matematička rješenja problema teorije elastičnosti; G. V. Kolosova, razvio primjenu teorije analitičkih funkcija na ravninske probleme; G. N. Savina, proučavao raspodjelu naprezanja oko otvora u pločama; G. S. Pisarenka; L. M. Kačanova, doprinio razvoju teorije plastičnosti i mnogih drugih.

O razvoju mehanike i o doprinosu mnogih znanstvenika u području Mehanike i Nauke o čvrstoći može se detaljnije pročitati u knjigama:

1. Ivo Alfirević, Uvod u tenzore i mehaniku kontinuuma, Goldenmarketing, Zagreb 2003.

2. Stephen P. Timoshenko, History of Strength of Materials, McGraw-Hill, New York 1953., u prijevodu: Istorija otpornosti materijala, Građevinska knjiga, Beograd 1965. ili novije izdanje originala: Ed Dover Publications, New York 1988.

3. René Dugas, A history of mechanics, Ed Dover Publications, New York 1988.